Ksenija Premur : Sunce u zenitu

Dugi opis

Za početak, posebnost su ove zbrike pjesama naslovi pjesama koji su formulirani kao imperativ (npr. sjeti se, daruj mi, padni, lutaj itd.), što ukazuje na svojevrsni razgovor lirskog subjekta, odnosno pjesnikinje s nama čitateljstvu nepoznatim muškarcem. Taj je razgovor zapravo monolog, a gradacija osjećaja od početka prema kraju zbirke implicira nesretnu ljubav – prva je pjesma naslovljena čekaj, a posljednja zaboravi me. Razgovor, tj. zbirka započinje sljedećim riječima: »samo čekaj i sve će doći / kao zlaćano sunce u zenitu«, započinje optimizmom, nadom u ljubav, a završava »iščekujem zoru da zarudi / da me zaboraviš / i nikada ne potražiš / jer su se bogovi samo / poigrali s nama / (…) / ispod sunca u zenitu«, odnosno krajem ljubavi. Sunce u zenitu, koje se pojavljuje u prvoj i u posljednjoj pjesmi, simbol je obje suprotnosti – početka i kraja, ali onda i vječnosti, motiva koji se također pojavljuje uz oprečne motive (vječni raj, vječni život, vječni zaborav, vječna borba, vječna propast). Vječnost je dijalektika obje krajnosti, vječna mijena između optimizma i pesimizma, dobra i zla, čekanja i zaborava, davanja i uzimanja (»i povijest se ponavlja / sve se na kraju ponavlja / kao varijacije na temu vječnosti«). Međutim, vječnost je kategorija koja je rezervirana samo za besmrtne pojave poput ljubavi, a za smrtna bića aspekt vremenitosti uključuje prolaznost »jer što je bilo jučer / danas je već prošlost / a što je sada osuđeno je da mine«. Zbirka donosi čitav niz osjećaja, npr. tuga, sjeta, čežnja, radost, nada. Upravo je ljubav, koja je središnji motiv i tema, pokretač svih navedenih osjećaja. Ta je ljubav opisana kao sudbinska, bez obzira na imperative, kao nešto čime ni na koji način onaj tko je zaljubljen ne može upravljati. Kako bi zauzdala i objasnila tu ljubav, autorica u pomoć doziva bogove i boginje, transcendentna bića koja možda imaju pristup znanju koje bi moglo biti od pomoći. Međutim, posljednja pjesma otkriva da pokušaj autorice nije uspio – ljubav nije uspjela: »a ti me uvijek iznova uzapćuješ / novim i sve težim okovima / ne mogu ih više nositi na grudima (…) zato me zaboravi / kao da me nikada nije bilo«. I ovaj je put nezaobilazna biografska nota – naime, filozofska potkovanost u zbirku unosi filozofijske, religijske i povijesne pojmove (kozmos, sudbina, Horacije, Isus, Kolos s Rodosa, Apolon, Botticelli itd.). Slično kao u prethodnim zbirkama pjesama, autorica inspiraciju osobito crpi iz morskog pejzaža (hridi, valovi, pijesak, galebovi, ribe itd.), a posebnu ulogu nosi i motiv pogleda koji je spomenut i u naslovima pjesama (promatraj, pogledaj, pogled zjenica sunca, pogled na uzburkani svijet, tvoj pogled, uporan pogled itd.). Na taj način motivi pogleda i očiju, odnosno vida, kao najvažnijeg ljudskog osjetila, upućuju na značajnu važnost koju autorica pridaje vizualnom hedonizmu, raskoši prirode i tijela koje opisuje. Autorica je pomoću izuzetne inspiracije, kreativnosti i nadahnuća uspjela u poduhvatu pisanja jedne sasvim posebne, inovativne i jedinstvene zbirke pjesama – zbirke koja je istovremeno intelektualna, filozofska, pejzažna, ljubavna i intimna poezija. Stoga, ova je zbirka namijenjena svima koji su (bili) sretno ili nesretno zaljubljeni, odnosno svima onima koji imaju emocije, svim ljubiteljima poezije.